Ida Vitale, urugvajska pjesnikinja, pripadnica generacije '45 i predstavnica esencijalističke poezije, jedan je od najvažnijih pjesničkih glasova u španjolsko-američkom svijetu.

Kaže kritičar José Ramón Ripoll u članku pod naslovom " Kroz druge, 10. Ida Vitale ili redukcija beskonačnosti ", Vitaleovo djelo odiše trima bitnim elementima: životom, etikom i glagolom.

Ono što Vitaleova poezija ima od života, kaže Ripoll ne odnose se na biografsko značenje, već na bitno, pjesmu samog života, u njegovoj sadašnjosti, koja postaje živa i vječna slika. Ono što je etično je ono što je pokreće da gleda drugoga i daje mu prostora, svoje biće, svoje dostojanstvo. Konačno, glagol pruža ključ, most, za približavanje pjesničkom događaju.

U ovom članku upoznajmo neke od pjesama Ide Vitale, čija su joj karijera i naslijeđe omogućili da se susreće s ličnosti kao što su Octavio Paz ili Juan Carlos Onetti.

1. Fortuna

U ovoj pjesmi, Vitale razmatra privilegije ženskog postojanja, prožet nitima priče koja otvara početnu slobodu za žene da budu jednostavno ljudi.

Godinama uživajući u pogrešci

i njenom ispravljanju,

kad sam mogao govoriti, hodati slobodno,

ne postojati osakaćen,

ne ulaziti u crkve,

čitati, slušati voljenu glazbu,

biti noću biće kao (1949) .

Proza, kritika i esej

• Cervantes u našem vremenu (1947) .
• Manuel Bandeira, Cecilia Meireles i Carlos Drummond de Andrade. Tri doba u aktualnoj brazilskoj poeziji (1963) .
• Juana de Ibarbourou. Život i djelo Istočno poglavlje ( 1968).
• Leksikon srodnosti (2012).
• O biljkama i životinjama: književni pristupi (2003).

Nagrade i priznanja

• Nagrada Octavio Paz (2009).
• Doktor honoris causa Sveučilišta Republike (2010).
• Nagrada Alfonso Reyes (2014).
• Nagrada Reina Sofía (2015).
• Međunarodna nagrada za poeziju Federico García Lorca (2016).
• Nagrada Max Jacob ( 2017. ).
• Nagrada FIL za književnost na romanskim jezicima ​​(Sajam knjiga u Guadalajari, 2018.).
• Nagrada Cervantes (2018.).

Nemojte biti vjenčani u poslu,

mjereni u kozama,

trpjeti vladavinu rodbine

ili zakonsko kamenovanje.

Nikad više nemoj paradirati

i ne prihvaćaj riječi

koje stavljaju strugotine željeza u krv.

Saznaj sam<1

Još jedno nepredviđeno biće

na mostu pogleda.

Ljudsko biće i žena, ni više ni manje.

2. Misterije

Za pjesnika ljubav nije predstavljena kao bijesna vatra, već kao milost, svjetlo koje se pali da svjedoči onome što se dijeli, što se čeka.

Netko otvara vrata

i prima ljubav

odgojeno meso.

Netko spava slijepo,

gluh, svjesno,

nalazi u svom snu,

svjetlucajući,

znak koji je uzalud iscrtan

na javi.

Prošao je nepoznatim ulicama,

pod nebom neočekivanog svjetla.

Pogledao je, vidio je more

i imao ga je kome pokazati.

Očekivali smo nešto:

i radost je pala,

kao spriječena vaga.

3. Prognanici

Čupati korijenje, hodati stazom bez retrovizora, osjećati vrtoglavicu, plašiti se samoće... to je sudbina onih koji trpe izgnanstvo, onih koji su potisnuti u noć beskućništva, neobičnosti.

…nakon toliko tu i tamo dolazaka i odlazaka.

Francisco de Aldana

Oni su ovdje a tamo: usput,

nigdje.

Svaki horizont: gdje žeravicaprivlači.

Mogli bi ići prema bilo kojoj pukotini.

Nema kompasa ni glasova.

Prelaze pustinje koje žarko sunce

ili koje mraz peče

i beskrajna polja bez granica

koja ih čine stvarnima,

koja bi ih učinila čvrstim i travnatim.

Pogled leži kao pas,

bez čak i mahanja repom.

Pogled leži ili se povlači,

šprica zrakom

ako nitko vraća ga.

Ne vraća se u krv niti dolazi do

kome bi trebao.

Otapa se, samo od sebe.

4 . Ovaj svijet

Simboli vlastitog prostora, izgradnje bića, unutarnjeg obitavanja, pripadanja sebi kao čina slobode, ono su što nam nudi u ovoj pjesmi Ida Vitale. Neka nas njegov glas pozove da otkrijemo njegov svijet.

Prihvaćam samo ovaj prosvijetljeni svijet

istiniti, nepostojani, moj.

Samo uzvisujem njegov vječni labirint

i njegovo sigurno svjetlo, makar se i sakrio.

Budan ili između snova,

prizemlje njegovog groba

i njegovo strpljenje je u meni

koja cvjeta.

Ima gluhi krug,

limbo možda,

gdje slijepo čekam

kišu, vatru

oslobođeni okova.

Ponekad se njihova svjetlost promijeni,

to je pakao; ponekad, rijetko,

raj.

Netko možda

odškrinuta vrata,

vidi dalje

obećanja, nasljedstva.

Samo u njemu živim,

Od njega se nadam,

idosta je čuđenja.

U njemu sam,

Ostao sam,

Ponovo sam se rodio.

5. Noćne nezgode

U tišini noći ulaze riječi, prevoditelji svijesti, strahova, same dubine duše. Taj prostor noći u kojem sve šuti prilika je za posjet riječi preživača naše nutrine, koja samo pred glazbom utihne.

Minuciozne riječi, ako legneš

oni vam prenose svoje brige.

Drveće i vjetar raspravljaju s vama

zajedno vam govore nepobitno

a moguće je čak da se pojavi cvrčak

koja usred besanice tvoje noći

pjeva da ti ukaže na pogreške.

Ako pada pljusak, reći će ti

fine stvari koje bodu i ostavi ti

dušu, oh, kao jastučić za igle.

Spašava te samo otvaranje sebe glazbi:

ona ti, potrebna, šalje

malo manje suh do jastuka,

meki dupin voljan da te prati,

daleko od stresa i prigovora,

među čudnim kartama noći.

Igrajte se da pogodite točne slogove

koji zvuče kao note, kao slava,

koje ona prihvaća tako da vas ljuljaju,

i izmislite za štetu dana.

6. Slikar reflektira

Riječ i sliku, poeziju i sliku, drevni brak koji je verbaliziran u ovoj pjesmi, iz koje se evocira slikareva umjetnost. da za jednuS druge strane, pisac poput Joséa Saramaga, u romanu Priručnik za slikanje i kaligrafiju, promišlja o granicama između to dvoje, Vitale širi mostove, nastavlja platno u ritmičkom odjeku riječi koja evocira žive slike u mašti.

Kako malo stvari ima ovaj tihi svijet

,

osim mojih Stvari.

Postoji ono sunce koje pali

susjedni zidovi,

električni vodovi

a ovdje ne ulazi jer

što bi tužni čovjek pomislio,

obod šešira<1

koji, izgubivši šalicu,

više ne napušta zid

i imam za Elipsu.

I platneno cvijeće,

ta biserka sanjala

da bude svježa i lijepa

i uvela preživjela,

što bi rekli, vječni moji?

Moji oker, jorgovani, ruže,

moja bjelokost iskrivljena

sjenkama koje isprepliću

moje proricanje sudbine,

su , u njihovom tihom kraljevstvu.

Ne. Sunce je važno, vani.

Neka ti bude dovoljna Bologna

i goruća cigla

i u pukom svjetlo i sjene

ostavite me među mojim stvarima.

Srest ćemo se opet

ako u malom parku,

slikam i mislim na Corota .

Bit ću još lakši:

u svijetlim akvarelima

najnovije, koji zahtijevaju

prolaženje oblika

kroz maglu koja je

dovoljna boja.

Naslikat ću mandolinu

koja prati ples

mojih dispozicija

jedni s drugima sa svojim sjenama,

sa svjetlima i sapotezi

koji suptilno grle

moje voljene predmete.

I sada će cijela Bologna

biti nježno ružičasta

bez ikakvih pretpostavka,

o kobnoj dosadi

da, devetnaesto stoljeće,

mlijekarica i sjenokoša,

kokošinjca i neba.

Blizak svojim sestrama,

putovat ću po svoje stvari.

6. Ostatak

Zabrinutost o prolaznosti vremena, o hirovitim žudnjama sjećanja, ponekad živih, ponekad neprozirnih, prisutna je u pjesnikovom djelu. To je sveopći nemir: pred proživljenim kao da ostaje samo tjeme zapjenjenog i vibrirajućeg traga, zatim otvoreni kompas koji odustaje od svoje vibracije dok se ne stopi u jednolični ocean. Ali ako nešto ostane, ono što ostaje, može li to biti ono što nazivaju poezijom?, pita se Vitale.

Život je kratak ili dug, sve

što doživljavamo svodi se

na sivi talog u sjećanju.

Iz davnih putovanja ostali su

zagonetni novčići

koji tvrde lažne vrijednosti.

Iz sjećanja samo uzdiže

nejasan puder i parfem.

Je li to poezija?

7. Knjiga

Vitale nam predstavlja pjesmu zaboravljenoj, zlovoljenoj modernog vremena, onoj koja se rijetko izlaže na policama kuća, knjizi.

Iako nitko te više ne traži, ja te tražim.

Proletna fraza i skupljam slavu

jučerašnjeg dana za tihe dane,

jezikom neočekivanih obilja.

Jezik koji koristi avjetar hodočasnik

da leti iznad mrtve tišine.

Dolazi iz imaginarne slatke sezone;

ide prema neumoljivom vremenu samoći.

Dar koji nudi se između sjajnih glasova,

zbog tolikih nesporazuma, on ustraje

u tonuću, duboki palmin korijen,

osvjedočen da se razumije s nekolicinom.

8. Prirodno lišće

List je obećanje na kojem se grade sjećanje i osjećaji. One su, zajedno s olovkom, pozornica na kojoj se materijaliziraju skriveni duhovi, u obliku riječi ili crteža, poteza. One su obećanje da ćemo se jednog dana čuti kada nemamo glasa.

... ili ukorijenjenost, pisanje u identičnom prostoru

uvijek, dom ili obilazak.

José M. Algaba

Povlačim olovku kroz promjene,

list, samo papir, koji bih želio

kao stablo , živo i preporođeno,

koje odiše sokom a ne beskorisnom tugom

a ne krhkošću, rastvaranjem;

list koji je bio halucinantan, autonoman,

sposoban da me prosvijetli, odvodeći me

u prošlost poštenim putem: otvori

zaslijepljene zidove i očisti

istinitu priču o obezličenim

trikova kojima pobjeđuju.

Stranica i olovka, za čisto uho,

znatiželjni i nepovjerljivi.

9. Riječ

Vitale, poput mnogih pjesnika, ne može izbjeći iskušenje da piše o ovom jedinstvenom ljubavniku koji jeriječ. Promišljanje riječi i samog stvaralačkog čina, samog teksta koji se istovremeno piše i raspravlja, vježba je estetske samorefleksivnosti, rekla bi venezuelanska istraživačica Catalina Gaspar u svojoj knjizi La lucidity poetica . U ovoj se pjesmi pojavljuje ovaj pogled.

Očekivane riječi,

nevjerojatne same po sebi,

obećanja mogućih značenja,

prozračne,

zračni,

zračni,

ariadne.

Kratka greška

čini ih ukrasnim.

Njihova neopisiva točnost<1

briše nas.

10. Kapi

Pjesnik gleda život, promatra kako se manifestira. Ovog puta one su kapi koje svojom milošću dodiruju život, koje padaju na pravedne i nepravedne, koje ostavljaju trag na kristalima i ostavljaju u njima utisnuta značenja. Što kažu kapi?

Bole li i tope li se?

Upravo su prestale biti kiša.

Zločesti na odmoru,

mačići prozirno kraljevstvo,

slobodno trče kroz prozore i ograde,

pragove svog limba,

slijede jedni druge, jure,

možda će se, od samoće do vjenčanja,

topiti i voljeti jedno drugo.

Sanjaju o još jednoj smrti.

Biografija Ide Vitale

Generacija 45. S lijeva na desno stoje: Maria Zulema Silva Vila, Manuel Claps, Carlos Maggi, María Inés Silva Vila, Juan Ramón Jiménez, Idea Vilariño, Emir Rodríguez Monegal, Ángel Rama; sjedi: José Pedro Díaz,Amanda Berenguer, [neidentificirana žena], Ida Vitale, Elda Lago, Manuel Flores Mora.

Rođena 1923., Ida Vitale je pjesnikinja, esejistica, sveučilišna profesorica, prevoditeljica i književna kritičarka iz Montevidea, Urugvaj, odrasla u obitelj talijanskih imigranata

U toj je zemlji Vitale studirao humanističke znanosti i radio kao učitelj. Smatra se dijelom generacije 45, pokreta urugvajskih pisaca i umjetnika koji su se pojavili na javnoj sceni između 1945. i 1950. Među pripadnicima ovog pokreta možemo spomenuti Ángela Ramu, Vitaleina prvog supruga, te Maria Benedettija.

Tijekom šezdesetih godina vodio je razne časopise u Urugvaju kao što su novine Época i časopisi Clinamen i Maldoror .

Morao je otići u egzil u Meksiko 1974., kao rezultat represije urugvajske diktature, koja je vladala između 1973. i 1985. U Meksiku je upoznao Octavia Paza, koji mu je otvorio vrata svijeta izdavaštva i književnosti Asteka. zemlji.

Iako se 1984. vratila u Urugvaj, 1989. preselila se u Teksas sa svojim drugim suprugom, pjesnikom Enriqueom Fierrom. Tamo je živio do 2016. kada je ostao udovac. Trenutno živi u Urugvaju.

Pogledajte i 6 bitnih pjesama Marija Benedettija.

Knjige Ide Vitale

Poezija

• Svjetlo ovog sjećanja